Ponoć je1
Pred „Albanijom“ je, uz bagrem naslonjen, sumorno stajao usamljeni samar, a u „Albaniji“ je za stolom, su osmejkom na licu, sedeo poslednji gost, pozvati prestonički nosač Alimpije.
S prezrenjem gledajući na prazan čokanj pred sobom, on, se s ponosom sećao svojih današnjih uspeha. Ništa ne govoreći, naprezao je obe mišice, pa silovito opružao svoje ruke unapred, podražavajući način, na koji je danas snažnim jednim pokretom namestio Verthajmovaču № 1 na njeno drveno postolje. Pri tom bi se jače osmejkivao, kao da bi hteo reći: „The, to ne može svaki!“
Međutim se, napolju, u duši samarevoj rađale strašne slutnje o sudbini njegova gospodara: vidi samar, dobra biti neće!
U krčmi je nastala mrtva tišina. Poslednji kelner za jednim stolom sanjivo klima glavom, a prestonički nosač Alimpije potpuno se ućutao i sedi s nekim prijatnim izrazom na licu, da čisto misliš, dobro mu je… kad ono tiho tkanje ne čuje, što nauk veze žicom tavanom, pod ovim sniskim crnim tavanom…
I vrata škrinuše…
U krčmu stupi pesnik nepriznat.
Podugačke razbarušene kose, koja mu je u gustim pramenovima padala po oniskom čelu i jednim delom gotovo sasvim pokrila desno oko; duguljasta, bleda lica, sa dvema značajnim borama s obe strane nosa; sitnih sentimentalnih očiju, sanjalačka pogleda, koračao je pesnik svojim dugim nogama tromo, ali oprezno kao Hamlet kad je išao za duhom svojega oca.
Džepovi na dugačkom, oveštalom kaputu bili su prepuni nekakvih hartija, te su više ličili na bisage, nego na džepove. To je bio sve sam „rukopis“.
Pošto je zažmirio i ispitujući pregledao sve goste redom, — koji nisu bili tu, — sede za sto nosača Alimpija.
— Vi dopuštate, dragi prijatelju?
— Šta? upita nosač i diže glavu.
— Da sednem za vaš sto?
— Sedi, brate.
— Dopuštate, dakle da podelim s vama koji prijatan časak.
— More, šta imam prijatno da podelim, kad mi je prazan čokanj?
Pesnik dade znak, da se napuni čokanj, pa nastavi:
— A vi pijete, pijete?… E, vidite, bolje bi bilo da čitate.
— Šta da radim? upita u čudu Alimpije.
— Pa da čitate; to je duševna hrana, na primer: romanse, novele ili, recimo, romane…
— Ama, batalite vi to, gospodine. Zar mi je malo što nosim ormane, nego još i da ih čitam.
— Da… imate pravo… vi nosite i snosite grdne terete, ali ovaj moj poneti ne bi mogli.
— Pa da probam, koliko ima kila?
— Ne, ne, to je nemoguće… ah, to je strašno! uzdahnu duboko pesnik i spusti glavu na grudi.
Nosač ga pogleda, čudeći se, pa slegnu ramenima i isprazni čokanj.
— Ja, ja… tako je to… otpoče opet pesnik sasvim sentimentalno. Ovako usamljen, kao što me sada vidite, nisam ja oduvek bio. Bio sam u službi, pa me otpustiše samo zato, što sam umesto jednog raspisa napisao novelu. Skotovi jedni!… Kao da onim jadnim ljudima u unutrašnjosti ne bi bila prijatnija novela od suvoparnog raspisa. Imao sam i porodicu, ženu, braću, roditelje drage i sve se to satre, sve ugine… a ja sam im neprestano čitao svoje pripovetke, da ih kultivišem i zabavim. Bio sam druželjubiv i prizivao sam svojoj kući na čaj svoje prijatelje i — čitao im. Ali kad padoše prve žrtve, kad se među poznanicima pojaviše prvi smrtni slučajevi, sve se od mene razbeže. O meni se stalo pričati, da izgledam kao onaj lav, što mami u svoju pećinu nevine životinje, da ih umrtvi i proždere… Koješta! Ta ja sam samo negovao literaturu na tim drugarskim sastancima, želeo sam da izmenjamo misli. I toga su se, slabotinje, najviše i plašile!… Ah, ah, ah, mojih jada nema na daleko!…
Imao si taštu, ta šta je vila!
— To jest, ona nije baš kakva bila. Imala je, znate, nešto malo brkova i, Bog da joj dušu prosti, bila dosta stroga ženska persona. I to je snažno, gojazno čedo, kod stote priče postalo bledo, — uginula je. Uginula je onako tih i nežno, kakva nikad u životu nije bila. Moja poslednja žrtva… I sad sam usamljen; potpuno usamljen i bludim tako po svetu kao Večiti Juda… To je nepravda, strašna nepravda! — Ali, evo, molim vas, pa rasudite sami.
I tu pesnik izvuče iz džepa jedan zamotuljak nekakva rukopisa, razavi ga, poruči nosaču još jedan čokanj rakije, iskašlja se i otpoče:
„Moto: biti il’ ne biti?…
Piti, piti, gospodine, — ništa lepše od toga! prekide ga Alimpije, kad spazi nov čokanj.
— Ama, nije <em>piti</em>, nego <em>biti</em>; to je moto, objašnjava pesnik.
— E, ako je moto, valja ga biti dok je duše u njemu.
— Ta ti to, vidim, ne razumeš, — ljuti se pesnik, — nego slušaj dalje:
„Bilo je to, ah, u zlaćano doba, bajne mladosti. On bejaše siromah, ali — razume se — pošten, uman i veoma načitan mladić i vrlo je mnogo ćutao. Bio je bled. Učio je sedmi razred gimnazije. Nisu mu išli od ruke jezici, matematika i prirodne nauke, inače je bio odličan đak. Često smo se skupljali u njegovoj skromnoj, ali poštenoj sobici. Samovar je zujao. On je obično grickao nokte i ćutao; mi smo pušili, prekrštenih ruku gledali u njega i čisto kao s nekim divljenjem slušali kako pametno ćuti. Preko puta od njega, u otmenoj kući, stanovala je ona, — Zorka; učila je peti razred inštituta; činovničko čedo, razmažena i koketna…
„Siromah naš drug, ovaj moglo bi se reći, srpski Solomnik (za kojim plače nekakav ruski roman, to jest, da mu bude junak), pogledao bi pokadšto u tu kuću, kad je Zorka sedela s radom kraj prozora, gledao i ćutao; ona ga je čula kako ćuti, ali mu ništa nije odgovarala. O, stokratno zagonetno devojačko srce, o koketna ištitutko, ko će te ikada odgonetnuti, ko li razumeti želje tvoje.
I tako je pesnik neprestano dalje i ko li razumeti izopačene želje tvoje?!…“ dalje čitao. Onda onda su se još, kao jače istaknute, razumede reči: koketna… siromah… pošten… hladno srce… oficirka — pa je onda sve prešlo u monotono brujanje koje je nosaču Alimpiju sve više ličilo na lupanje vetrenjače pred Paranosovim magazama. On ga je s početka po koji put pogledao, kao da je hteo vikati za pomoć, ili da zavapi: milost! ali je docnije malaksavao sve više, dok mu najzad glava ne klonu na prsa i on sasvim zaćuta. Ruka mu je ležala opružena po stolu i još je držala prazan čokanj.
A pesnik naposletku svrši… Neko se ubio na nečijem grobu; nekoga je posle toga grizla savest; neko je otišao u ludnicu, i to je bio kraj.
On odahnu, sklopi „rukopis“, pogleda u nosača i upita ga:
— E, molim vas, rasudite sad sami.
Nosač je ćutao.
— Recite mi, molim vas, svoj sud… Šta, vi spavate? reče pesnik kao uvređeno i dohvati ga za ruku da ga probudi. Nu ruka je bila tako hladna, da se pesniku diže kosa na glavi.
Nosača Alimpija nije bilo više među živima; on beše uginuo, i bio je, tako reći, mrtav…
Pesnik ustuknu za jedan korak, dohvati se desnom rukom za glavu a levom za srce, kao što se pristoji na pozornici, i odista očajnim glasom uzviknu:
— Zar i ti (htede reći: sine Brute, ali se priseti, da bi to bilo i suviše brutalno, te nastavi)… zar i ti… zar i ti — jaki čoveče?!… Pa to je strašno, to se ne može više izdržati!
Zatim jurnu kroz vrata, preleti preko Terazija, i stušti niz Balkansku ulicu. . .
Ko je posle toga išao savskom obalom prema železničkom mostu, mogao je u polutami na mostu spaziti jednu podugačku priliku, gologlavu, s dugom kosom, koja je, držala nekakvu hartiju u ruci i grčevito je stiskala. Vetar se igrao pramenovima kose i raznosio po okolini reči:
„On je bio siromah, ali pametan i ćutao… ona… koketna… ištitutka… kamo odgonetke…“
Tu se prilika najedanput zaljulja i, kao da izgubi ravnotežu, strmoglavi se u Savu.
Pa ipak je poslednja utonula uzdignuta ruka sa zgnječenim „rukopisom“, kao da je strahovito pretila zaostalom čovečanstvu ili kao da je pesnik hteo još da sačuva to blago za potonja pokolenja.
Talasi, izazvani ovim padom, širili su se krugovima na sve strane, a oni koji dopreše do obale, šaputahu nerazumljive reči: siromah… Solomin… pošten… koketa… srce… odgonetka…“
Posle nekoliko trenutaka, izbi na površinu vode više mrtvih riba; one se začuđeno pogledaše i ućutaše.
Podbeleške
- Nije, do duše, baš sasvim bila ponoć, ali lepše izgleda, kad se ovako počne. ↩︎