I ako je već počeo da računa sa velikim političkim podvizima koji, najčešće, vode ratu, japanski se narod, izgleda nije odrekao onoga tihog zadovoljstva koje daju književnost i umetnost. I sada kad je već dvadeseta vek u punome jeku, Japanci su ostali pesnički narod. Njegovim je slikarima dovoljno nekoliko poteza kineskim mastilom pa da izazovu draž kakvoga cveta, žene ili predela: skoro svaki Japanac može u tri, četiri stiha da izrazi draž proleća:
Japanska je poezija vrlo stara. Stvorili su je ratnici; veliki junaci staroga Japana u njoj su nalazili odmora posle svojih junačkih podviga. Još u trećem veku, pošto je za tri godine sve svoje podanike oslobodio poreza, miroljubivi Nintuko Teno pevao je:
Sa visine moje palate, Posmatram polje; Svuda se diže dim, Siguran znak radosti moga naroda.
Nema ni jednoga čiji lonac nije pored vatre!
U dvanaestom veku poezija je u tako velikoj časti da se vitezi u stihovima dogovaraju na bojnome polju. Ali je herojske poezije odavna nestalo. Junačka se dela ne pevaju više. Moderni Japanci vole još po katkad da navedu koji stari stih; ali oni sada sastavljaju samo vrlo kratke pesme, od četiri stiha, po nekad i dva: upravo toliko reči koliko je potrebno da izazovu misao, utisak ili sliku: ovu vrstu poezije neguje svaki Japanac: seljak i mrnar, akrobata i trgovac. Jedan trgovac izgubi svoju desetogodišnju kćer; na izjavu saučešća jednoga Evropljanina on odgovara u stihovima:
Kako mogu više da se smejem! Kije nema više. Zašto i da plačem? Život je prljav; Da ne bi moje dete bilo u dodiru s njime, Bogovi su ga uzeli.
Jedna žena iz naroda, pošto je pobegla od muža, opet se vraća k njemu, puna kajanja, ali je on odbija s bračnoga ognjišta. Ona mu peva:
Ako bi se nepopravljivo moglo da popravi, Onda bi to moglo jedino — suzama!
Ona je zaslužila oproštaj.
S proleća, kad ceo Nipon ide kao na hadžiluk u cvetne voćnjake, u poeziji zavlada čitav raskoš od boja i mirisa. Iz dana u dan, novine drže narod u toku o stanju pupoljaka jer Japanci s nestrpljenjem vrebaj neizvestan trenutak kada „slavuju poslednji snežni pramenovi izgledaju kao prve šljivine krunice“. Ali ni sama šljiva, koja je kineskoga porekla, nema onu ogromnu popularnost koju ima trešnja, za koju tradicija veli da je rođena na japanskome zemljištu. Ona je kralj drveća. „Ako vas ko zapita o duhu pravoga Japanca, savetuje pesnik Motari, odgovorite mu: njegov je duh kao trešnja što širi svoj miris kad se sunce rađa“.
Jedan mlad književnik pitao je slavnog kritičara Kajanu šta se treba da raspravlja u poeziji. Tek što je dovršio svoje pitanje, a jedan prodavac tucanog pasulja priđe pevajući svoj prodavački refren. U mesto da odgovori učeniku, učitelj, nastavljajući u stihovima prodavčevu pesmu, naredi svojoj služavki da kupi tucana pasulja. Time je hteo da kaže da je svaki predmet dobar kad se dobro raspravlja. To znači da realizam zauzima znatno mesto u modernoj japanskoj poeziji. Ali se u toj rafiniranoj zemlji najviše cene genijalne misli. Jedna žena, Kijo, napisala je ova tri stiha:
Jedan koji se po drugi put oženio Uzeo je đeram od konopca sa kladenca! Ko će mi dati vode?
Kijo je slavna ima već čitavo stoleće sa svojih nežnih stihova o cveću. Baron Kavaguši, ministar carske kuće, morao je, 1901, zbog intriga, dati ostavku. Baron pošlje štampi ovo saopštenje u stihovima:
Prošlost je samo oblak; Budućnost je kiša, Ili lomljivi snežni kip. Stoga, zbogom! Jadna zimska mušica! Ona propada jer je gone.
Konkursi za poeziju su omiljeni. Oni bivaju u samome dvoru, o novoj godini; u njemu učestvuju svi prinčevi pa i sam car. Oni se objavljuju u svima listovima i kao nagrade daju se knjige čija cena varira između jednog i dvanaest dinara. Za ove skromne sume dobiju se često dobri stihovi, a katkad čak i dobra filozofija:
„U ovome svetu, peva jedan nagrađeni pesnik, nema većeg zadovoljstva od spavanja, samo glupaci ustaju i rade.“