Ko je za ovo poslednjih pet šest godina posetio ugarski sabor u Budimpešti, morao mu je među stotinama poslanika pasti u oči jedan neobično ružan čovek. Duga riđa kosa padala mu je u gustim pramenovima, lice mu beše poprskana krupnim pegama, usne mu behu debele kao da je veslo sisao, a noge krive, mnogo krivlje nego sremačke levče.
Ako bi zapitali nekoga u saboru, ko je taj toliko ružan gospodin, dobili biste odgovor: „Ah zar ga ne poznajete? To je Košutovac Viktor Pihler! Slavan dečko!“
I kad sam ja, zainteresovan opštim tvrđenjem da je taj crvenko slavan dečko, upitao jednog prijatelja, koji me je i uveo na galeriju mađarskog parlamenta, zapitao ga zašto je on upravo slavan, ispričao mi je ovaj o Pihleru ovo:
Pre osam godina bio je taj riđokosi i krivonogi rugabet policijski izveštač jednog peštanskog lista. Potpuno opskurna ličnost. Pa ipak je on uspeo da već u svojoj 27. godini osvoji za Košutovu stranku jedan od najskupljih izbornih srezova, koji je uvek birao u sabor vladinog čoveka. On je učinio Franji Košutu, vođi stranke nezavisnosti, neke neznatne usluge. Hteo je da se za to naplati i drzak, kako ga je Bog dao, zatraži jednog dana od Košuta da ga kandiduju u nekom izbornom srezu kao kandidata stranke nezavisnosti. Košutu nije to bilo po volji, no nije mogao ni da ga se otrese. I tako mu odrede jedan izborni srez, gde je mogao imati samo izgleda, da će propasti. Jer u tom srezu je vazda biran samo onaj za poslanika koji je:
- bio član vladine stranke,
- koji je davao najbolje paprikaše,
- koji je izvaljao najviše buradi vina, piva i t. d.
- koji je svakom biraču davao najviše u gotovu.
Kao što vidite, glasovi skupi i ko je hteo u tom srezu da dobije većinu morao je vrlo mnogo hiljada prosuti. A Pihler toga nije imao. No, imao je kuraži, uzdao se u svoju drskost i pošao je u agitaciju. Pošao je na put u svoj srez s nekoliko stotina kruna u džepu, a vratio se u Peštu pobedonosno s promuknutim grlom, a u džepu s nekoliko kruna još, no i s dragocenim poslaničkim mandatom. Što nisu mogli stari, ugledni i bogati Košutovci desetinama godina da učine, to je učinio neznani Pihler, siromah kao crkveni miš, a ružan i odvratan kao nečastivi u riđem izdanju. Oteo je od vlade jedan od njenih najsigurnijih srezova.
A evo kako je on to činio.
S preporukom predsednika Košutove stranke stiže u prvo selo izbornog sreza. Dočekuje ga mala grupica Košutovaca. Po selu se proneo glas, da je došao nov kandidat. Sve trči da ga vidi. Sveta puno, Pihler izlazi pred svet. „Ah, kako je ružan, pravi budi bog s nami!“ No, pre nego što bi se osuo podsmeh sa svih strana na račun njegove ružne i smešne pojave, odjednom se Pihler, pruži koliki je dug na zemlju. Sve je uzrujano, zaprepašćeno. Čuju se glasovi: „Šta mu bi, za Boga? Je li umro? Dajte vode! Doktora!“ No Pihler se polako diže sa crne zemljice, pogleda svečano oko sebe, širi ruke i podižući oči k nebu progovara potresenim glasom:
„Oprostite dragi prijatelji! Pre nego što bih vam i jednu reč progovorio, smatrao sam za svoju dužnost da poljubim sveti prah mile nam otadžbine!“
Sve je oko njega potreseno i sve gleda drugim očima u ovog rugabvta. Izgleda im kao neko više biće.
I sad počinje Pihler govoriti. Laže kao Turčin, skida zvezde s neba, obećava učiniti za srez sve moguće. No glavno mu je stari Košut, i danas još idol Mađarima bez razlike stranaka. I on, koji nikad u svom životu nije Italiju ni Košuta Lajoša video, priča kako je u Košutovom domu bio kao kod svoje kuće, kako ga Košut nije odvajao od svojih sinova, a kad je umirao, uklonio je sve iz sobe, a zadržao samo njega, — Pihlera — i rekao mu:
„Sine moj dragi! Ja umirem a ostavljam Mađarsku kao siroče! Pazi ti i čuvaj moju dragu otadžbinu!“
U jednom selu je pričao, kako mu je otac poginuo 1848 godine u borbi za slobodu. Nikome nije ni na um padalo, kako je mogao još 1848 god. poginuti otac, kad se taj mladić rodio tek 1869 godine. No zbog te laži došao je jednom u nepriliku. Telegrafiše mu otac, živ i zdrav, da će ga posetiti u njegovom izbornom srezu. Uplašen Pihler da ga ne uhvate birači u laži, odgovara mu: „Ne dolazi! Ti si poginuo 1848 g. kod Kapolone!“
Još nešto. On je išao od birača do birača u posetu. Velika čast za njih. No tom prilikom on je vadio notes i pitao svakoga, ima li šta da se žali. Većinom su se žalili na veliku porezu. Pihler je obećavao da će se poreza smanjiti čim on dođe u sabor. No ujedno je i davao biračima pisma na ministra finansija. Ta pisma su glasila: „Dragi prijatelju! Molim te da N. N. iz mesta N. odmah smanjiš porezu! Tvoj Viktor.“ Međutim ministar za tog Viktora nikad ni čuo nije i bacao je stotine tih pisama u koš.
Takav je agitator bio Viktor Pihler i takvim sredstvima uspeo je da uđe kao poslanik izbornog sreza Kelešd u ugarski sabor. Saznalo se docnije za njegov način agitovanja, mnogo su ga dirali u saboru zbog toga, no i drugi su lagali i lagarijama dolazili do mandata s tom razlikom, što su i grdan novac prosipali.
Eto zašto je slavan dečko taj ružni crvenko!
To mi je ispričao moj prijatelj o crvenom krivonogom Pihleru kao agitatoru.
A pre nekoliko dana dođe glas iz Beča, da je tamo preminuo mađarski poslanik Viktor Pihler u svojoj 35. godini.
Rano je svršio!