Na glas da su se Arnauti u Đakovici i okolini pobunili, mi smo se obratili jednom prijatelju u Prizren s molbom, da nam o tome napiše izveštaj. On nam je odmah napisao ovo interesantno pismo, koje iznosimo, ne menjajući ni jedne reči u njemu.
Prizren, 4. februar 1904.
Dragi prijatelju,
Dok smo mi Srbi u Prizrenu proslavljali dane u uspomenu na značajnu 1804 godinu, od koje je 30 januar samo jedan od svetlih dana, dotle je našoj neposrednoj blizini, oko Đakovice i u Đakovici padao turski vojnik za vojnikom od martinke pobunjenih Arnauta.
Arnauti neće reforme!
Oni hoće i dalje da besne, hoće i dalje da svom besu prinose nevine žrtve, oni hoće i dalje da rasturaju srpska ognjišta, da pale srpske kuće, da grabe srpske devojke, da muče nevinu srpsku čeljad, oni hoće i dalje da budu gospodari života i imanja svakoga Srbina.
Malisori, Šaljani, Krasnići, pa drugi fisovi arnautski iz Pećske i Đakovačke nahije držali su prethodno zborove i rešili, najzad, da protestvuju protiv turskih vlasti koje pristaju na đaurske reforme, time što će se, oružjem u ruci, usprotiviti svakom uvođenju na daleko čuvenih turskih reforama.
28 januara bio je zajednički zbor velike množine Arnauta u Malisiji, gde je, uz divljački krik obesnih Arnauta: „Sposduom bedatat!“ (nećemo novotarije!) od koga se nebo prolamalo, rešeno da se pođe i napadne na Đakovicu. Od jedne podrobno izveštene ličnosti saznao sam da je na tom sastanku sa koga se pošlo na Đakovicu bilo preko 10.000 naoružanih Arnauta.
Šemsedin paša, koji je odavde otišao još pri prvom arnautskom skupljanju, povede iz Đakovice tri bataljona vojske i nekolika brdska topa u susret napadačima. Šemsedin se iz Đakovice uputio bio uz Dečansku Bistricu ka selu Prilepu (između Đakovice i Peći) blizu Junika, i tu naiđe na velike posade arnautske. 31 januara, u 2 i po sahata posle podne otvori se žestoka borba koja je trajala sve do 10 i po sahati u veče. Arnauti su imali mnogo veća broj boraca i vrlo zgodne pozicije, dok je Šemsedin međutim imao samo oko 2700 ljudi, sa malo džebane a gotovo ni malo hrane. Jedan mi je Đakovac, Arnautin, danas rekao da je bilo vrlo mnogo žrtava i s jedne i s druge strane, i da broj koje mrtvih koje ranjenih palih u ovom opasnom sukobu, iznosi oko 900 ljudi. Pored mnogih vojnika i nižih oficira, u ovom sukobu ubijen je i jedan bimbaša (major).
Dok je Šemsedin paša izdržavao formalnu bitku — topovi su se čuli i u prizrenskom polju — dotle su Arnauti iz Hasa, iza leđa Šemsedinovih, napadi na Đakovicu, prodrli u varoš, razrušili i zapalili kuću Mahmud age Gostivarlije, pokušali da zauzmu hućumat, ali, ne uspevši tu, vrate se na varoš i tu nastane krvavo klanje po varoškim ulicama. Tri bataljona vojske što je bilo u varoši, uspe, najzad, da rastera Arnaute iz varoši.
Do juče (3 februar) Arnauti iz Hasa, kojima su došli u pomoć i Podrimci, naročito poluški i ostrozubski barjak, držali su u formalnoj opsadi Đakovicu. Tad je Šemsedin paša uspeo da se spase opsade Arnauta u klancima kod Prilepa i stigao je u Đakovicu. Šta je sve dalje bilo do danas, nemam nikakva izveštaja, jer je put Prizren Đakovica zatvoren i nema žive duše koja bi otud stigla.
Juče je iz Ferizovića pošao kosovski valija Šaćir paša, divizioni general, sa 10 bataljona vojske i 10 topova u pomoć Šemsi paši. Ovdašnji energični i pravični mutesarif otišao je na dogovor sa valijom u Suvu Reku, a s njim su otišli, kako čujem, a ruski i austriski vice-konsuli i katolički biskup. U Prizren dolaze pet bataljona vojske, jer je ovde do sada bio samo jedan redifski tabor prištenski. Strah je veliki ovladao u Prizrenu da se na pobunjene Arnaute na ugledaju i naši Ljumani i Gorani, koji za sada još miruju. Ali ipak kod ovakih događaja Prizrenci im se svakog dana nadaju dolasku na besplatne konake.
Ne mogu ništa predvideti kako će se ove stvari razvijati. Po oceni dobrih poznavalaca ondašnjih prilika situacija je vrlo ozbiljna i mogu se svakoga časa obnoviti događaji iz godina 1877 i 1882, kad su Arnauti uspeli bili da potpuno ovladaju ovim krajevima.