Istorija našeg oslobođenja u početku prošlog veka, kazuje nam, da su nam šume bile bedem i velika zaštita predcima u neravnoj borbi s neprijateljem. Gde su se junaci iz doba našega oslobođenja rodili, rasli i čeličili, gde su se na sveti čin narodnog oslobođenja zaklinjali — do u našim šumama. Samo u okrilju šuma mogli su se odgajiti junaci kakvi su bili Birčanin Ilija, Stanoje Glavaš, Hajduk Veljko i drugi. Šume naše bile su zbegovi nejači dok su se naši predci junački borili u otvorenim poljima. One su svojim blagodetnim uplivom na zdravlje i raspoloženje, pojačavali hrabrost i samopouzdanje našim predcima za sve vreme borbe.
O tome nam i pomena dostojni vojvoda prvoga ustanka, Proto, Mateja Nenadović u svojim memoarima, na jednom mestu veli i ovo: „I preko svog Dubokog rekao bi da ne samo vojnici pevaju, no da je i šuma i svaki listak na drvetu ljudski glas uzeo i propevao i tako s pevanjom u Ostružnicu 8 maja na konak dođemo.“
Proto je dobro znao šta su mu šume vredile u borbi za naše oslobođenje, pa je žalio što su iskrčene. S toga, opisujući tok borbe sa Afis-pašom za Kara-Đorđevu busiju „Žilje“ veli ovo: „To je mesto idući od Jagodine k Ćupriji, šuma i česta da ni pešak nikud poći ne može a to li konjik, no samo tuda i to uzanim putem, kao što je u Mačvi Kitog bio. No po nesreći obadva su ta puta i šume okrčene i u livade i njive obrađeni, i to je velika šteta za Srbiju“.1
Kad se on ovako o iskrčenim šumama izrazio još pre 50 godina a šta bi tek danas rekao?
Do danas mnogo se promenilo. Duboka je bila planina, danas jedva koje drvo ima.
Crni barjak slobode neumrli Kara-Đorđe digao je u Orašačkoj planini. Tamo sada grma nema. Mesto toga kamen beleg stoji. U Mačvi odavno je nestalo Kitoga. U Lepenici nema prostrane Sobovice ni u beogradskoj Posavini velike Dubrave. U čuvenoj Šumadiji nestalo je rastovine za građu. Skoro je već nestalo onih džinovskih dubova, koje je putnik drumom Obrenovac—Valjevo sa divljenjem posmatrao. Cela Jasenica pa i veći deo Gor. Gruže uprli su oči još u ono malo zaostale gore na planini Rudniku. Tako je i sa ne malim brojem opština duž Morave, kojima je još jedini Jastrebac, odakle podmiruju svoje potrebe u drvima. Stanovnici mnogih opština nemaju gde ni drvceta oseći. Ceo srez Dobrički koristi se drvima iz Pasjače i planine Jastrepca, pa teško narodu ovoga sreza ako se i ove planine bezobzirnom sečom upropaste?
Pa neka je i Bogom prosto, gde se na mestu iskrčenih šuma s uspehom obdelavaju poljski usevi, ili voćnjaci, i vinogradi. No, šta ćemo gde od svega toga ne može biti ništa. Šta ćemo sada sa pustim Kremanskim kosama, sa Kozomorom i ostalim stranama pustošne reke Kladoruke u okr. Užičkom. Šta ćemo sa Zimovnikom u okolini Raške i dr. podobnim krševima u Srbiji gde je i gušteru teško ostati. Šta ćemo sa tolikim goletima u okr. pirotskom, sa kojih se i sam Pirot dovodi u opasnost od vodoplave? A šta ćemo sa bednim narodom u celom t. zv. Gor. Zaglavku okr. timočkog, koji je usled upropašćene šume ostao ne samo bez drva, već i bez zemlje za obdelavanje i bez paše za stoku? —
Sada pak kad se proslavlja stogodišnjica narodnoga oslobođenja, u mesto, da se naše šume, iz blagodarnosti za učinjene usluge, i sa njihove velike važnosti po Srbiju, potrebnim merama još bolje zaštite, — na žalost, najavljuje se reakcija, koja ih stavlja na raspoloženje paklenoj sekiri i pustošnoj kozi.
Reakcija ide na to, da dokaže, da i nema više državnih šuma, da one nisu opšte narodno i „opšte polezno“ dobro, kako su ih naši stari do sada cenili. Dosledno tome, ona ide još i dalje, pa uništava i opštinske i seoske šume, time, što je iz dosadanjeg zakona briše i sve one odredbe, kojima je koliko toliko bila zagarantovana trajnost ovih šuma.
Ko u ovo ne veruje neka uporedi predlog skupštinskog odbora sa zakonom o šumama, pa će se uveriti: de se u čl. 2 i čl. 64. briše dosadanji državni nadzor nad opštinskim i seoskim šumama; briše čl. 65. kao najvažniji i najbitniji za opstanak opštinskih i seoskih šuma; briše čl. 79. u koliko se odnosi na ljuštenje kore i po čl. 58. na pošumljavanje po čl. 59. i na seču lisnika po čl. 60.; briše čl. 70, koji se odnosi na pravilnu seču; briše i čl. 74—78 koji se odnose na čuvanje opštinskih i seoskih šuma. Šta više, i iz čl. 3. briše se zagarantovano ograničavanje i izdvajanje opštinskih i seoskih šuma od privatnih sopstvenosti. Dakle ni ovih šuma u Srbiji ne mora biti?!
Naprotiv, kod čl. 71. mesto prodaje drva licitacijom zamenjuje prodajom po taksi. Pa kako je, sasvim svesno, ostavljen i dalje nepromenjen čl. 68. to će se iz ovih šuma i drva za špekulaciju, kao i za domaću potrebu prodavati za polovinu jevtinije iz državnih šuma. — Taman posla. Lepo bi to gazdovanje bilo?! Tako isto lišavaju se državnoga nadzora i privatni zabrani, kojima je čl. 81. zagarantovao trajnost u interesu opštem. Međutim, ni jedan domaćin i pravi sopstvenik zabrana, koji misli na svoju kuću i svoju čeljad, ne može želeti neobuzdanu seču, jer iz iskustva zna da ga neće moći od gorokradica očuvati. — Ovo isto važi i za državne i za opštinske šume.
Ovakvu nazadnu i nesrećnu ideju i to baš sada kad Srbija proslavlja stogodišnjica narodnog oslobođenja i kad se sve kulturne ustanove u nas imaju da obeleže sa po nekim napretkom, nadamo se da Narodna Skupština neće primiti. I kad je zakonom o paljevini i zlonamernom poništaju tuđe imovine suzbila rđave ljude, izvesno im neće dopustiti ni šume; jer onaj, koji utamanjuje šume štetniji je i od palikuće.
Nemojmo se varati. Zakon o šumama nije ono isto, što i zakon o opštinama, koji se može svake godine menjati. Jedna pogreška učinjena u šumama za sto godina ne da se popraviti.
- Memoari prote Mateje Nenadovića. Iz Književne Zadruge str. 221. ↩︎