Danas će narodnoj skupštini biti podnesen projekt zakona o budžetu. Pre sadašnjega ministra financija dva druga ministra radili su na njemu i obojica su pala, pre ne što je bio gotov. Jedan je od njih gledao, da opštom štednjom, koja je po saglasnom mišljenju sviju ostalih tadašnjih ministara bila preterana, povrati ravnotežu u državnom gazdinstvu; drugi je, videći da je apsolutno nemogućno povratiti ravnotežu u državnom budžetu — povratiti ravnotežu obično se kaže kod nas, i ako te ravnoteže nikada nije ni bilo — bio voljan da pribegne onim uobičajenim srestvima, koja su upotrebljavana bezbrojno puta pre njega, naročito u poslednje doba. Tek sadašnji, treći po redu ministar financija, otkako se skupština sastala, imao je dovoljno hrabrosti, da izađe pred radikalni klub i skupštinu sa tačno određenim programom rada. Ne obazirući se, hoće li taj njegov projekt naići na dobar ili rđav prijem kod poslanika, g. Laza Paču, sadašnji ministar financija, iznosi ga onakvog pred skupštinu, za kakav misli da je jedino dobar prema prilikama u kojima se sada nalazimo. Ostavljajući da o pojedinostima toga projekta govorimo, kad o tome bude reč u skupštini — ako u opšte do toga dođe — mi ćemo danas da govorimo samo o jednoj od najvažnijih tačaka njegovih.
Javili smo već, da predviđeni deficit za ovu godinu iznosi nešto oko šest i po miliona dinara. Izdaci se, kažu, ne mogu smanjiti, te nam onda ostaju dve stvari da radimo: ili da pravimo nov zajam, kojim bi taj deficit pokrili, ili da povećamo prihode. Trećega nema. G. L. Paču je protiv sviju novih zajmova, te predlaže da se povećaju državni prihodi time, što će se, pored ostalog, razrezati nov prirez od 40% od neposredne poreze. Međutim jedan deo javnoga mnjenja, a kanda i veliki broj narodnih poslanika, odsudno su protivni svima novim nametima. Svi oni kažu, da narod dosta plaća, i suviše plaća i da ne može više da plaća.
Jeste istina: narod i suviše plaća. Sravnite koji god hoćete budžet s našim budžetom, pa ćete videti, da niko nije tako teško opterećen kao mi. Decenijama se trošilo nemilosrdno i rasipalo, bez ikakvog smisla i računa; trošilo se, a niko se nije pitao kuda sve to vodi i hoće li moći da se plati. Sad moramo da ispaštamo, svi, bez razlike.
Iznikao je od nekuda predlog, da se za pokriće tog deficita od šest i po miliona, napravi zajam kod Narodne Banke. Mnogima to izgleda najprostije i najpraktičnije mi se na taj način izvlačimo iz nezgode, a oni posle nas neka trljaju glave kako znaju. Ali ko tako misli, zaboravlja najelementarnija pravila domaće ekonomije, za koju čak i najgore raspikuće znaju. Zaduživati se, da bi se pokrio jedan redovan, stalan manjak besmislica je, kojoj nema ravne; to se može učiniti, kad je u pitanju kakav izvanredan izdatak, ali ovako ne. Ili treba smanjiti izdatke, ili povećati prihode; drugoga leka nema.
Izdaci mogu da se smanje i treba da se smanje, ali to ne može biti odmah. Za uprošćavanje državne administracije, o kojem se već toliko govorilo, treba dosta vremena; na vrat na nos to ne sme da se radi. Vojni budžet mogao bi da se smanji u svako drugo doba, samo danas ne; na drugom čemu slabo se može što uštedeti, tako da nam samo jedno ostaje da radimo. Kad ne smemo ni da se zadužujemo, ni da znatno smanjujemo rashode, onda nam jedino ostaje da platimo taj nedostatak.
I zato, ma koliko da je to nepopularna stvar, projektovani prirez od 40% mora da se primi. Radikalni poslanici moraju žrtvovati nešto od svoje popularnosti — koju bi i inače vremenom izgubili, ne bojte se — i učinite onako, kako interesi zemlje zahtevaju. Ako to ne učine, pokazaće, da su im njihovi lični sićušni računi i lična korist preči no opšta stvar, u koju su se dosad kleli. Jedna velika stranka, kojoj je poverena sudbina zemlje u ovako važnim trenucima no sme da se rukovodi demagoškim razlozima.
Još jednom dakle: ako deficit može štednjom da se ukloni, neka se štedi; ako ne može, neka se usvoji ovaj predloženi prirez. Zaduživati se nikako ne sme.