Debata o budžetu svršena je. Bez velikih napora, bez velikih teškoća, Narodna Skupština primila je vladin predlog i u načelu i u pojedinostima. Svi oni koji su mislili, da će vlada na budžetskom pitanju doći u nezgodan položaj i da će možda zbog njega čak i pasti, prevarili su se u svom očekivanju. Cela debata vodila be sa mnogo manje ogorčenosti, no što se moglo misliti, tako da vlada odista nije ni u jednom trenutku bila u kakvoj ozbiljnoj opasnosti, niti bila prinuđena, da se celim svojim autoritetom zalaže. Očevidno je za svakoga, da je u klubu sve to unapred posvršavano i da je vlada stavila radikalne poslanike u alternativu ili budžet da prime ili drugu vladu da traže, znajući da će klub onda morati na sve pristati, što se od njega traži. Na sklapanje kakvog novog ministarstva pre rešenja budžetskog pitanja nije se smelo ni pomišljati, kad se zna s kakvim se mukama i natezanjem i ovo današnje sastavilo. To je znao i klub i vlada i zato je budžet tako lako u skupštini i prošao.
Prošao je čak i suviše lako. Sporedne, mnogo manje važne stvari rešavane su i mnogo duže i mnogo detaljnije no budžet, najvažniji zakon o kome skupština ima da rešava. U svakom parlamentu, pravom parlamentu, budžetsko pitanje služi kao povod pretresanju celokupne vladine politike i spoljne i unutrašnje; sve što se u prošloj godini desilo, i dobro i zlo, i prijatno i neprijatno iznosi se tom prilikom pred skupštinu, a preko nje, i pred celu zemlju. Naravno, vlada to ne čini, nego poslanici; ona je samo dužna, da da sva obaveštenja koja se od nje traže i da odgovara za sve ono, što je učinila ili što je u njeno ime učinjeno.
Toga u našoj skupštini ovom prilikom nije bilo. Narodni poslanici iz kluba većine govorili su za, ostali protiv vladinog predloga, pa se onda odmah prešlo na glasanje. Tako je bilo i kod debate u načelu, tako i kod debate u pojedinostima. Osim nekoliko sasvim mladih poslanika, kojima se ova prilika učinila zgodna da dođu do jevtine, lako stečene popularnosti, svi ostali govornici iz kluba većine ograničavali su se na energično potpomaganje vladinog projekta. U jednom pitanju su se razilazili čak i oni sami: treba li udariti novu porezu od 40% ili se ostaviti toga, pa novim zajmom popuniti deficit, koji se popuniti mora.
Protivnici novih poreza vrlo su lako mogli da brane svoju tezu: narod je osiromašio, ne može više da plaća, plaća već i inače više no ma koji drugi narod u Evropi. U prošloj godini već bilo je preko 30.000 egzekucija zbog neplaćene poreze: ako udarite novu, biće ih dvaput toliko; prodaćete celu Srbiju, a, što je najglavnije, do željene sume pak nećete doći, jer narod neće moći toliko da plati, pa ma mu i poslednje bakrače iz kuće prodali.
Oni drugi, zastupnici novih poreza, odgovorili su opet ovako: Deficit postoji, on mora da se plati. Načinimo li ove godine zajam za pokriće tog deficita, imaćemo do godine i isti deficit i otplatu tog duga na vratu. Kad se već plaćati mora, da plaćamo odmah; od dva zla, birajmo manje.
Imaju pravo i jedni i drugi, samo oni nemaju pravo, što u štednji gledaju jedini spas. Štedeti se mora, to je tačno, ali se tome još ne može sve postići. Naročito ne može za kratko vreme. Vojni budžet ne smemo danas nipošto da smanjujemo, a uštede na ostalim ministarstvima, baš i kad bi ih radikali uvele, donele bi ipak i suviše malo. Ne može za jednu godinu štednjom da se nadoknadi ono, što se godinama rasipalo, niti može da se nešto uštedi onde, gde u opšte ničega i nema. Tek u nizu godina ako se štedi, smišljeno, pametno štedi, može da se postepeno popravi naše očajno finansisko stanje, pa i to samo u tom slučaju, ako se u isto vreme podiže privredna snaga zemaljska. Inače ne.