Optužbe, koje je g. Sv. Jakšić juče izneo u svom pismu, upućenom Ministru Vojnom, tako su teške, da je dužnost svakog nezavisnog lista, da se na njih osvrne. Za bolje razumevanje tog pitanja, potrebno je, da kratko pregledamo celu istoriju njegovu.
G. Jakšić u svom listu donese jednu belešku, koja uvredi g. Zavađila. On ne primi poslatu mu ispravku, niti pristane da iziđe g. Zavađilu na dvoboj. G. Zavađil ga onda nađe u kavani i udari šakom po licu, a g. Jakšić u svome listu sutradan neobično oštro odgovori na to i g. Zavađilu i oficirima koji su bili s njim.
Sve ovo dovde bilo je u svom redu, ako se uopšte može uzeti, da je grdnja i tuča po kavanama korektna i dopuštena stvar. Ali sad nastaje nešto, što više nikako nije u redu. Uvređeni oficiri rešavaju na koji način da se sami razračunaju s g. Jakšićem zbog njegovog oštrog članka; vojnici i podoficiri, svakako ne iz ličnih razloga, traže ga u njegovoj redakciji i u njegovom stanu; da su ga našli, ko zna šta bi bilo! Jedan od njih — ili možda drugi koja, ali u svakom slučaju solidaran s njima — čak javno u jednom listu kaže, da će se oficirski kor „strahovito razračunati“ sa g. Jakšićem.
Te usmene i pismene pretnje, osim toga što su nezakonite, su još i — baš s čisto oficirskog gledišta — apsolutno nekorektna stvar. Ko ovo ne veruje, neka zagleda u ma koji kodeks o duelu, bilo francuski, bilo nemački, bilo ma koji drugi, pa će se uveriti i sam. Kad g. Jakšić nije hteo da mu da satisfakciju oružjem, g. Zavađil je tu satisfakciju pribavio sam sebi time, što ga je javno u kavani udario. Može sad g. Jakšić pisati i govoriti što god hoće, g. Zavađilu i ostalim oficirima ne ostaje ništa drugo, do da ga tuže sudu, kolektivno, preko komandanta mesta ili svaki ponaosob. Zakon o štampi dao im je tu mogućnost i oni, ako hoće da ostanu korektni, treba tako da rade.
Da je ovo naše tvrđenje tačno, evo jednog primera. General Fon Alten, komandant jednog nemačkog korpusa, imao je pre kratkog vremena vrlo sličnu aferu s jednim socijalističkim novinarem iz Hamburga. Ovaj ga je u svome listu bio nazvao „starom oklepanicom“, „čovekom kome je kecelja njegove kuvarice milija no zastava pod kojom služi“ i t. d. Stari general mu je na to poslao svoje svedoke; kad je ovaj odgovorio da se iz principa ne bije, on ga je onda našao na ulici i udario korbačem po licu, a sutradan tužio sudu. Šta je dalje bilo, sporedna je stvar; glavno je da se vidi, da se baš u nemačkoj vojsci, u kojoj je celo pitanje o duelu i satisfakciji utvrđeno ne samo stalnim propisima, nego i dugogodišnjim tradicijama, jedan general, kad protivnik nije hteo da mu iziđe na dvoboj, zadovoljava presudom građanskoga suda.
Pa kad je tako u zemlji, gde je duel stara, običajima utvrđena ustanova i gde su pojmovi o oficirskoj osetljivosti mnogo stroži no kod nas, onda tako treba da bude i ovde. Dvoboj i inače nije srpski običaj; kad smo ga već uveli, i njega i sve ostale besmislice oko njega onda bar treba da umemo i da se ponašamo onako, kako bi se u sličnoj prilici ponašali oni, kod kojih je on vekovima u snazi.