Industrija i trgovina mogu uspešno i paralelno napredovati samo u onim zemljama, gde su drumovi u dobrom stanju, u dovoljno razvijenoj mreži i raspoređeni po stvarnoj potrebi.
Mi u Srbiji imamo — kako bi neko rekao — drumova i suviše, ali ih je vrlo od stvarne potrebe. Veći deo drumova prošao je kroz neko selo samo zato, što se u njemu rodio ovaj ili onaj velikan, ili ti je iz tog sela bio ovaj ili onaj narodni otac koji je, uzgred budi rečeno, imao u selu mehanu, te je trebalo navesti put na mehanu, da bi ona bolju rentu narodnom ocu dala. Tako danas ima mnogo puteva gde se industrijski i trgovinski predmeti pronesu jednom u deset godina ili i nikako. Koliko je u Srbiji majdana uglja, kamena, krupne a potrebne gore, pojedinih ruda, što sve nema prometa, jer nema puteva, te materijal leži u zemlji ili nad zemljom, negde pronađen a ne iznesen na tržište, a negde još i ne pronađen. Isto se tako niko ne laća tih poduzeća, samo zato, što ne bi zatvorio svoj kapital u produkt koji se ne može na tržište izneti jer nema puteva. A šta tek da rečem o produktima industrijskim i trgovačkim, koji su malo bolje sreće, te su pored puteva, nu tako zle sudbe, da je po nekoliko puta skuplji prenos nego samo vađenje i eksploatisanje ovih produkata? Primera radi navešću samo ovo: u jednom ugljenom majdanu — ugalj prve kakvoće — košta vađenje i eksploatisanje uglja sa svima režijskim troškovima od tone dva dinara, dok za prenos do obližnje železničke stanice košta po toni 20 dinara. Možda će neko reći da je daljina prenosa velika? Ne, nemojte to misliti, jer se ovo ima da prenese samo na daljinu od 40 km, dakle daljina prenosa ovde nije velika, nego put ne valja, pošto se na ovom kružnom putu nalaze usponi slobodno mogu reći od 14% a na dužinu od 1800 m, tako, da se kola i pored najbolje zaprege ne smeju i ne mogu opteretiti više od 700 kg. Pa da li onda industrija i trgovina mogu napredovati i davati one rezultate koji se s pravom od njih očekuju?
U godini 1903. građeni su na putu Ćuprija—Svilajnac propusti za koje je preduzimač imao da nabavi kamen iz majdana „Brze“, na daljinu od 35 kilometara. Jedan kubni metar kamena preduzimača je košta sa izradom u majdanu 48 dinara, a po listićima kantarske mere, preduzimač je plaćao za prenos od 100 kg osam dinara, tako, da je za prenos jednog kubnog metra platio 200 dinara. Da li je još ko čuo, da se u Srbiji prenos kamena plaća od 100 kg? Eto i u tom primeru nije daljina prenosa uslovljavala ovu pogodbu, već jedino nezgoda i nemanje dobrih i preko potrebnih puteva.
Putevi nam ne valjaju, to je dosada dosta njih uzviknulo. Nu retko ko da se upustio u istraživanje uzroka toj nedaći, a još manje ih je koji su gledali da ovo zlo otklone.
Svakom je poznata gorka istina, da se kod nas drumovi grade i održavaju još srednjovekovnim sredstvima: kulukom ili, kako mi zvanično velimo, upotrebom narodne snage. Koliko je takav rad preživeo i bedan, a još više žalostan, izneću sad.
Redovno svake godine u prvoj polovini marta izdaju se iz kancelarija građevinskih odeljaka pojedinih načelstva naredbe, da se drumovi, kako okružni tako i sreski, podaspu čistim rečnim ili majdanskim šljunkom, oluci da se očiste i sve u red dovede. Ove i ovako izdane naredbe dostavljaju se sreskim načelnicima a ovi ih šalju područnim opštinskim sudovima. Ovako izdane naredbe još nisu ni stigle do sviju opštinskih sudova, a već načelstva okružna dobivaju predstavke sreskih načelnika, kako je ova ili ona opština sada u nemogućnosti da pozove na kuluk, jer je sada vreme kada poljoprivrednici treba da zaseju polja, kako bi otuda mogli spremiti i dati državi porezu i ostalo. Ako okružna načelstva ovo ne uzmu, tada ćete videti pred kancelarijom okružnog načelnika čitava sela, koja ovo usmeno ili pismeno načelniku saopštavaju, a ako im se i ova molba ne usliši, obraćaju se neposredno Ministru Unutrašnjih Dela. I onda na kraju krajeva dođe zvanična depeša kojom se zakazani kuluk obustavlja.
Sad se ovo odlaže do meseca juna, a tada se ponavlja isto to, jer treba kukuruze okopavati, pšenicu srediti, i ostale poljske useve, koji su u jeku, spremiti. Opet dakle ne možete drumove urediti.
Pokušajmo da izvršimo ovu naredbu u mesecu septembru i oktobru. Evo šta tada dolazi kao odgovor.
Nastalo je vreme branja kukuruza i vinograda, treba letinu izneti na trg, tako isto i stoku koja je naročito gojena i spremana za prodaju. Nastaje ozbiljnije kupljenje poreze, i prema raspisu Ministra Finansija, tome se ne sme činiti ometnja. A ako se ta naredba o kuluku pooštri, narod se žali poreskim odelenjima, kako ne može spremiti porezu jer se zove na drum; poreska odelenja po zvaničnoj dužnosti izveste Ministra Finansija, i opet dođe naređenje da se kuluk obustavi.
U mesecu decembru i januaru izdane naredbe takođe se ne mogu izvršiti, stoga što je pao sneg, te se pod njim ne može naći materijala, a i hladno je, te će propasti i narod i stoka, koja je i inače od letošnjeg rada oslabila i omršavila.
Eto tako, kao što vidite, za ova četiri godišnja vremena nemoguće je naći mesec ili dva, kada bi se moglo izvršiti podasipanje i popravljanje puteva. Moralo bi se dakle tražiti peto ili šesto godišnje vreme, pa da se „narodnom snagom“ izvrše bar najpotrebnije opravke drumova. Ovako se ne može ništa učiniti.
Evo da navedem jedan konkretan primer. U okrugu Moravskom postoji tzv. Čestobrodički put. On je veštački sagrađen u dužinu od 7 400 metara za samo 470.000 dinara. Po lepoti izrade i po romantičnoj lepoti klisure, kroz koju prolazi, to je valjda jedinstven put u Srbiji. Takav je predat u saobraćaj 1901. godine, a sada se već nalazi u tako žalosnom stanju, da je grehota bilo trošiti toliki novac. Narod okruga Moravskog podneo je silne novčane žrtve, a od toga nema nikakve vajde, jer „narodna snaga“ nije u stanju da održava drum ispravan.
Teškoće i nezgode, koje maločas pobrojasmo, nisu međutim jedine na koje se nailazi pri takvom održavanju puteva. Ima i drugih. Da navedemo samo jednu, vrlo značajnu. Svaki se put obično podeli na „deonice“ i svaki seljak treba da dobije po jedan deo puta, koji mora da nasipa i održava u dobrom stanju. Tako bi bar trebalo da bude. Ali nije tako.
Prilikom deobe tadanji časnici opštinski gledaju da sebi ne ostave deonice, u tome redovno i uspeju, te opterete samo svoje „nenačelne“ i sirotinju. Pa kako su kod nas promene vlade česte, to se ovom promenom unekoliko izmeni i činovničko osoblje, čak tamo do opštinskih sudova. Dolaze novi opštinski časnici, koji svoje deonice napuste, dotadanji opštinski časnici nisu ih ni imali, te slobodno mogu reći da više i ne postoji nijedna deonica, a ako koja i postoji, to znajte da je nekog sirotana koji nije bio časnik opštinski, a nema ni kola ni volova, te grešnik ne može ni pored najbolje volje svoje deonicu u red da dovede. Prema svemu ovom recite sad vi ko bi, i kako mogao drumove u dobrom stanju da ugradi i održava upotrebom „narodne snage“, i ko je za sve to odgovoran? Ko će, kada i kako biti odgovoran za zastoj trgovine i industrije, i hoće li nje ikada i biti, pored ovakvih i ovako održavanih drumova?