Skupljali smo dobrovoljce… Sastavili smo odbor od prvih ljudi u zemlji, pisali proglase narodu, izdavali raspise javne i tajne, razbijali glavu koga ćemo za vođu da im odredimo, poručili čak i zastavu za 1.200 dinara i —
I ništa. Ruska vlada juče je javila našoj vladi, da ne može primati naše dobrovoljce, da ih već i suviše kod kuće ima, da će ih možda docnije primiti, ako se potreba ukaže: zasad zahvaljuje lepo.
Preneražen, zaprepašćen, ogorčen pitao se juče naš svet zašto je to i kako je to bilo, kako je moglo da bude. Ponositi smo bili što ruska braća samo naše i bugarske dobrovoljce primaju, gledali smo u tome znak osobite pažnje spram nas, a sad, posle ove izjave ruske vlade, osećali smo se uvređeni. Znali smo i pre i znamo još, da Rusiji nije potrebna naša pomoć; hteli smo samo da pokažemo, da je dobra volja tu, da smo radi da joj pomognemo, da se osećamo solidarni sa njom; znali smo uvek, da će i bez nas moći da izađe na kraj s Japanom, kaogod što znamo da je i ono obećanje, da će primiti naše dobrovoljce docnije, ako se potreba ukaže, samo obična formula učtivosti, jer se ta potreba, stvarna potreba, nikada odista ukazati neće.
Svi oni, kojima je slovenska solidarnost neprijatna i opasna, likovaće sada zlurado; kazaće: veliki severni medved nije hteo da primi pomoć koju mu je htelo da ukaže njegovo kučence, rođak njegov. Likovaće, a mi ih nećemo moći u tome sprečiti, moraćemo trpeti sve.
Samo jedno možemo da učinimo: da pronađemo ko je kriv za svu tu našu sramotu i da ga osudimo. A to nije teško, samo treba biti iskren.
Pre izvesnog vremena pojavio se i u našim i u stranim novinama u isti mah jedan telegram iz Petrograda, u kojem se javljalo da je ruski car odbio sve dobrovoljce, koji su mu se nudili iz svih delova sveta, samo je pristao, da se sastavi jedna jugoslovenska dobrovoljačka legija u kojoj bi bilo Srba i Bugara, od svakih po pet stotina. Odakle je ponikao taj telegram, nije nam poznato; iz zvaničnih ruskih krugova svakako nije. Uskoro posle toga, pojavio se u Beogradu g. Taburno, ruski novinar, koji je odmah s našom vladom počeo pregovore o sastavljanju dobrovoljačke legije. On nikakvoga punomoćstva za to nije imao; kako se naša vlada u to mogla upuštati apsolutno je neobjašnjiva stvar. S naivnošću koja podseća na ministrovanje g. Alekse Jovanovića, ona je odmah primila sve za gotove pare. Međutim mogla je da se obavesti, da je samo htela. Mi znamo na primer, da se pre kratkog vremena g. Nikola Pašić, u razgovoru s ruskim otpravnikom poslova, dotakao toga pitanja i da mu je g. Muravjov tom prilikom kazao, da on nema od svoje vlade nikakvih zvaničnih izveštaja o primanju srpskih dobrovoljaca u rusku vojsku. Da je bio pažljiv, g. Pašić bi odmah razumeo taj mig i učinio sve, da se ove neprijatnosti za vremena otklone. Ali to, što bi svakom drugom bilo dovoljno, njemu nije bilo dovoljno. On je mirne duše pustio da se na skupljanju dobrovoljaca i dalje radi, nadajući se valjda da ruska vlada neće u poslednjem času odbiti srpsku ponudu, nego da će prećutno pristati na nju.
Na žalost nije tako bilo. Ruska vlada je juče zvanično odbila, kao što je odbila i sve druge dobrovoljce, pa i bugarske. I sad mesto da to što pre na zgodan način objavi i na taj način ublaži celu stvar; mesto da s čistom istinom izađe na sredu, naša vlada ćuti, kao da ništa nije ni bilo. Ali u Beogradu ništa ne može da se sakrije. Celo po podne juče se u Beogradu samo o tome govorilo; naročito je bio nepovoljno uticalo to, što se nije znalo, da su i bugarski dobrovoljci odbijeni.
I tako je jedino krivicom vladinom došlo sinoć do one neprijatne scene u Pozorištu. Niko drugi nije kriv do ona, za celu tu sramotu. Zato sinoć nije trebalo ni zviždati kad se pevala ruska himna, nego kad se pojavio gospodin Nikola Pašić.