Mi smo prekjuče prvi saopštili, da Rusija neće primati srpske dobrovoljce. Donoseći tu vest, koju smo bili dobili iz apsolutno autentičnog izvora, mi nismo za nju vezivali nikakav komentar, nego smo je doneli onako, kako smo je bili dobili, kratko i jasno. Istoga dana u veče, u Narodnom Pozorištu, na predstavi, koju je davao „Ruski klub“ nekoliko velikoškolaca socijalista priredili su jednu malu demonstraciju, koju je ostala prisutna publika ubrzo svojim pljeskanjem ućutkala. I sad, mesto da osudi takvo držanje tih velikoškolaca, ako joj je do osuđivanja, ili da ćutke pređe preko toga, ako misli da, stvar nije važna, „Samouprava“ ne ostavlja ni nas na miru, tvrdeći da naša vest nije tačna i žaleći što „Politika“ takve tendenciozne glasove pronosi. „Saopštavamo još toliko samo“, veli ona, „da je odista za žaljenje što u nas ima listova koji se, čak i kad je reč o ovako delikatnim pitanjima, ni malo ne trude da budu ono što treba da su, nego su uvek raspoloženi, bilo svesno ili nesvesno, da posluže nečijim drugim, a ne srpskim interesima.“
Krupne su ove njene reči; „Samouprava“ svakojako čak nije ni svesna toga, koliko su krupne. Naviknuta da s razlogom ili bez razloga svaki čas prebacuje drugim listovima na vrat kako su plaćeni i prodani, ona to mirne duše čini svaki put, kad joj neko postane nezgodan. Usudite li se, da za jednu dlaku ma u čemu drukčije mislite no ona, zaurlikaće iz svega grla za vama: Najamničke, prodane duše! Ona pri tome nema nikakvih skrupula; svejedno joj je, da li je vaš list bio uvek ispravan, ili ne; svejedno joj je, da li ste se vi u svima pitanjima držali korektno ili ne; glavno joj je, da baci ljagu na vas, da vas načini ludakom ili izdajnikom.
Ona pri tome ne preza ni od falsifikata; majstor je u citiranju, naravno u lažnom. Tako je i s nama postupila. Govoreći o pobudama demonstranata ona veli, da su oni to učinili „što je, tobože, ruska vlada odbila da primi srpske dobrovoljce, a, međutim će dobrovoljce ostalih naroda primiti, a o tome su ti mladi ljudi dobili uverenje iz jučerašnjeg broja ‘Politike’, koja je saopštila jednu takvu vest.“ Tako veli „Samouprava“, a u istini je sasvim drukčije; nikada „Politika“ nije rekla da će dobrovoljci drugih naroda biti primljeni, a samo srpski ne; nikada to u „Politici“ nijedan pametan čovek nije mogao da pročita ni u redovima, ni između redova. Nijedan čitalac, nijedan srpski list, nije tako što pronašao, pronašla je samo „Samouprava“.
Razlozi su prosti što tako čini. Vladino smetenjaštvo trebalo je nekako zagladiti, trebalo je baciti krivicu na drugog i „Samouprava“ je za tu ulogu milostivo izabrala nas, samo zato, što smo mi bili ti, koji smo prvi objavili kako se vlada ludo zatrčala. Svi naši čitaoci znaju, s kakvim je simpatijama „Politika“ uvek govorila o Rusiji i kako se držala otkako je otpočeo rusko-japanski rat; samo „Samouprava“ ne zna ili se pravi da ne zna, pa pokušava da obmane svoje čitaoce i da od nas napravi svesne ili nesvesne branioce tuđih interesa.
Ne, ne, nismo mi ni jedno ni drugo; što nije istina nije, nikakva vrdanja tu ne pomažu. Nije ovaj svet što čita novine pao na teme, pa da slepo veruje sve što mu „Samouprava“ priča; on čita, razmišlja, pa onda sudi po pravdi. I eto zato se mi tog javnog suda ne bojimo; ne bojimo se, kao što se niko ne boji, koji ima čistu savest i duboko uverenje, da nije učinio ništa rđavo.
A „Samoupravi“, kao milostinju, dajemo isti onaj savet, koji joj je Jaša Tomić, njen čovek, dao onog dana kad se ponova rodila: „Samoupravo, samo upravo.“