Naš stalni dopisnik iz Prizrena, čije su interesantne i lažne izveštaje naši čitaoci već toliko puta imali priliku da čitaju, šilje nam ovo pismo, koje najbolje crta arnautsku obest, nemir turskih vlasti i očajno stanje u Staroj Srbiji.
Prizren, 18 marta 1904.
Sudeći po pripremama turske vojske, izgleda da nije dalek sukob između nje i Arnauta. Briga ovdašnjeg mutesarifa i ruskog konsula da se varoš zaštiti od eventualnih napada arnautskih, imala je dobrih rezultata: iz Đakovice je stigao amo Said paša sa dva bataljona vojske, a danas stižu i iz Ferizovića dva tabora anadolskih redifa.
Tri i po bataljona askera zauzela su sve ulaze gradske. Najjače su posade, međutim, kod Kuri-Česme, na putu za Ljumu i ispod Cvilena, pola sata južno od Prizrena.
Ove su preventivne mere preduzete da bi se Arnautima stalo na put, ako bi pokušali da privedu u delo svoju nameru: da osvoje Prizren i da odatle diktuju turskim vlastima i Evropi.
Niko ovde još ne veruje u uspešnost jednog takvog napada od strane Arnauta, ali se zato svaki čudi ovom turskom javašluku. U Ljumi je bataljon i tri čete askera u pravoj opsadi, pa ne samo to, već se oni nalaze u opasnosti da se ili predaju, ili izginu od gladi. Most na reci Ljumi razrušen je i svaka komunikacija između Prizrena i Ljumanskog središta Bice prekinuta je. Tako isto danas je stigao ovde glas, da su razuzdani i pobunjeni Arnauti, koji su došli čak iz Žuga (sinoć su bili u Vrbnici) zauzeli most na Drimu, na skadarskom putu i time otsekli pobunjeni kraj i od Skadra. Međutim za sve to vreme turska vojska ne radi ništa da ih ili blagovremeno rastera, ili da im preseče put k Prizrenu. Turskim vlastima i turskoj vojsci preče je da Prizren utvrđuju! Uostalom za ceo onaj pokret ima da se naročito zahvali samome valiji kosovskog vilajeta, Šaćir paši, koji je svojim besprimernim popuštanjem i javašlukom i dao maha Arnautima.
Za sada situacija je nepromenljiva, a vojska neprestano stiže. Pri ovoj bliskoj opasnosti koja preti nama ovde u Prizrenu, ja sam gotovo i zaboravio na Đakovicu. Međutim otuda nema ničega utešnoga: valija šeta svoje gospostvo, uz pratnju nekoliko bataljona kroz nahiju, bez graje i, bez puške i bez topa, a izgleda i bez ikakva posla, jer nema s kim ni da pregovara, niti pak ima kome da popušta, pošto su se svi Arnauti iz Đakovačke nahije povukli u nepristupačne klance planinske.
U Peći, čujem, anarhija svakim danom sve više uzima maha; ona se upravo u celoj njenoj okolini zacarila i ne izgleda da će skoro prestati. Bes je obuzeo sve Arnaute; zlikovcima tamošnjim sad se dala zgodna prilika da se naplate „Kaurima“ za njihovu drskost što su ih tužakali po sudovima, te su za jedno vreme morali da obustave svoj razbojnički posao. Odmazda je ovih razbojnika surova: život rajin, imetak njen, rajine žene i ćeri žrtve su svakodnevne!
Vojničke postaje do selima, o kojima sam vam u prošlom pismu nešto rekao, koje su tobož ponameštane da održavaju nekakav red, vrše svoju dužnost onako alaturka: zatvore se u selima koja tobož čuvaju, hrane se na račun ruiniranog našeg seljaka, po tek u tri ili u četiri dana izvuku se jednom i obiđu selo — i to ne dalje nego dva sahata u krugu — i čuju li slučajno da su gde u blizini harambaše i razbojnici kakvi, umesto da nadaju poteru za njima, oni nađu za zgodno baš tada ili da otklanjaju po koju molitvu, ili da ručaju, ili uniđu u kakvu obližnju „kavu“ tu piju i elbetuju do neko doba, samo da se ne bi gde god sa „rđavim ljudima“ sukobili. Eto takvima je „carskim većilima“ poverena sudbina, život i imanje ovamošnjeg našeg bednog Srbina, čini mi se i o Boga zaboravljena!…
— Već ima tri-četiri dana kako kruži glas, čak i među zvaničnim turskim krugovima, da je nova poreza na stoku za ovu godinu suspendovana za Arnautluk. Ma da sam od dobro obaveštenog jednog svog prijatelja saznao, da je ta poreza ukinuta, ipak se ne može ništa još pozitivno tvrditi: naime, da li je to samo jedan manevar više onih iz Carigrada, da li je zbilja turska vlada popustila Arnautima i spasla ih te nove poreze, ili je ta poreza skinuta sa sviju turskih podanika. Ko zna!