Vladin list pitao nas je pre dva dana ko smo mi i šta hoćemo. Na prvo pitanje smo mu još juče odgovorili, danas mu odgovaramo i na drugo. Valjda će onda biti zadovoljan.
Još u prvom broju našeg lista mi smo, govoreći o zadatku nezavisne štampe, jasno i otvoreno kazali čime ćemo se rukovoditi pri uređivanju lista. Nismo hteli da iznosimo kakav veliki, bombast program, kao što se to obično radi. I vlade i stranke i listovi objavljivali su kod nas u početku svog rada takve zvučne programe i — obično ih se nisu držale. Mi to nismo hteli; uvereni smo, da je pošten rad najbolja preporuka, pa smo zato sve vašarske reklame, prazna obećanja i šuplje, primamljive reči ostavili onima, koji su navikli da s njima rade.
Stavili smo sebi u zadatak da pretresamo sva javna pitanja, bez gnjeva i bez pristrasnosti; da pravednom kritikom vladinog rada potpomažemo opoziciju; da lojalnošću svojom i nepristrasnošću štitimo vladu od neosnovanih napada opozicije; da, jednom reči, podjednakom revnošću delimo udarce i desno i levo od sebe; da kudimo kad ima šta da se kudi, ali da isto tako bez zazora hvalimo sve što je za pohvalu.
Svi naši čitaoci znaju, da smo taj zadatak savesno vršili; zna to vrlo dobro i „Samouprava“. O svima važnijim zakonskim projektima, koji su bili pred Narodnom Skupštinom, mi smo uvek otvoreno iznosili naše mišljenje. Ono je po neki put bilo povoljno po vladu, vrlo često povoljno. Osudili smo sadašnji zakon o štampi, zakon o narodnim školama, (prvi projekt) zakon o šumama (prvi predlog) i druge sitnije predloge; a branili smo kao korisne: predlog budžeta o novom 40-procentnom prirezu, zakon o carinskoj tarifi, ustupanju Ribarske Banje i t. d. Da nam je bilo do toga, da na nelojalan način stičemo sebi čitaoce, mi smo to baš prilikom rešavanja o budžetu vrlo lako mogli da uradimo, napadajući nametanje novih prireza; mi to nismo hteli da radimo, uvereni da ja taj novi prirez jedini put, da se zemlja, izvuče iz ovog nezgodnog finansiskog položaja, u kojem se danas nalazi.
Iz blagodarnosti za to naše korektno držanje — blagodarnost, koju u ostalom niti tražimo, niti nam treba — „Samouprava“ je valjda zato što smo u jednom članku pred Uskrs oštro osudili ludo zatrčavanje vladino pri prikupljanju dobrovoljaca za Rusiju, našla zgodan povod u jednom našem članku, u kojem smo tvrdili, da Skupština nije mnogo uradila, pa nas je dobro izgrdila pitajući nas ironično ko smo mi i šta hoćemo. Ironija je najlakši, a u isto vreme i najodvratniji način novinarske diskusije. Njome se služe samo oni, koji nemaju šta da kažu i koji čak ne umeju da kažu ni ono, što imaju.
Taj naš članak, koji je nosio skroman naslov „Nekoliko refleksija“ vladinom se listu nikako ne dopada; on nam veli, da smo trebali da u njemu o svakom izglasanom zakonu kažemo je li reakcionaran ili demokratski, je li štetan ili koristan, je li jasan ili nejasan, je li suprotan radikalnim idejama ili se s njima slaže, tako veli a zaboravlja, da smo mi to ponaosob o svakom zakonu i učinili, onda kad je bio na dnevnom redu pred Skupštinom ili pred Klubom.
Što nam to zamera, to još nije ništa — to samo pokazuje, da mnogobrojni redaktori „Samouprave“ mnogo ne čitaju ili da imaju rđavo pamćenje — ali ima nešto drugo, što je mnogo važnije. „Samouprava“ nam na ime podmeće da smo „embrio buduće velike reformne partije“. Neka se ne plaši i neka mirno spava! Nikada mi nijednom rečju, nijednim slovom, nikakvim delom nismo pokazali da imamo tu ambiciju. U Srbiji ima, hvala Bogu, dosta partija, i starih i novih i koje se tek rađaju; mi ne osnivamo nikakve, niti se za to osećamo pozvani. Za te stvari neka se „Samouprava“ kusura sa g. Kurtošićem i g. Nikolajevićem a nas neka ostavi pa miru.
Još jednu napomenu samo za danas: dobro bi bilo, da glavni odbor radikalne stranke pripazi malo na gospodina Nikolu Jevr. Damjanovića i na njegov „neanonimni“ štab, te da se od sad u „Samoupravi“ ne pojavljuju više stvari, koje su nedostojne jednog ozbiljnog lista i organa vladajuće stranke u zemlji.