Pre trideset godina u velikim evropskim parlamentima Ministri, viđeni poslanici, svi ljudi od uticaja na politiku, govoreći o istočnom pitanju, dovikivali su nam utešne reči: „Balkan balkanskim narodima!“
Ta, rečenica iskazivala je potpuno planove evropske diplomacije, tvrdi la da se Balkansko Poluostrvo, meta tolikih stranih želja, neće dati nikome drugom, do nama, koji na njemu živimo, i da, kad već dođe trenutak da se turskoj carevini otvori stecište, ničija potraživanja neće moći da se zadovolje, dok se ne zadovoljimo mi. Mi smo verovali tim rečima, kao što čovek uvek veruje ono, što mu je prijatno; nadali smo se, da će naša budućnost biti stalno osigurana i naše nacionalne težnje kad tad ispunjene.
Radovali smo se svemu tome, ali nam je kratka radost bila. Već na Berlinskom Kongresu mogli smo da vidimo, da se jedno govori, a drugo radi. Kada je Bosna i Hercegovina onako brutalno otcepljena od nas i data onima, kojima, da je bilo pravde i da se iole obaziralo na onu rečenicu, nikada nije trebalo da se da, tada smo mi mogli da vidimo, baš i da smo slepi bili, da je stecište turskoj carevini odista već otvoreno, ali da nećemo biti zadovoljeni mi mali kreditori, nego oni drugi, čija se potraživanja osnivaju jedino na gruboj sili.
Pa ipak smo mi taj težak udarac mirno snosili jer smo morali da ga snosimo; gledali smo, koliko smo, mogli, da na drugoj strani srpskih zemalja tražimo naknade za pretrpljenu štetu; tešili smo se koliko smo mogli, a naročito su nas tešili oni drugi, govoreći nam opet, da je sve to tako moralo da bude, ali da ipak zato onaj princip ostaje u potpunoj važnosti. „Balkan balkanskim narodima!“ čulo se opet na svima zvaničnim mestima, kad god je bila reč o budućnosti ovog kraja, na kojem mi živimo i mi smo bili voljni da zaboravimo onu veliku nepravdu i da se opet nadamo.
Jadne su nam nade bile! Postepeno povlačenje Engleske od sviju poslova, koji se tiču balkanskih prilika bilo je već jak udar za nas. Nemajući šta direktno da traži na Balkanskom Poluostrvu, ona je još ponajpre, ne iz kakve plemenitosti, nego iz najprostijeg političkog računa, bila voljna da potpomaže razvijanje i rastenje malih dunavskih država, znajući, da će na taj način najuspešnije stati na put prodiranju onih, kojih se bojala. Ni mi, ni Grci, ni Bugari nikada nećemo moći konkurisati njenim ekonomskim interesima, to je ona vrlo dobro znala, a pošto drugih interesa ovde i nema, to je naravno gledala u nama svoje prirodne saveznike. Na žalost lagano ali stalno opadanje liberalne stranke u Engleskoj, smrt Gledstonova i najposle velika preduzeća u Africi učinili su, da Engleska, ostavljajući Balkansko Poluostrvo rivalitetu Austrije i Rusije, ne vodi više o istočnom pitanju onoliko računa, koliko je vodila pre.
Rusko-austrijski sporazum, koji se, kao što je bilo objavljeno, takođe rukovodio principom: „Balkan balkanskim narodima!“ postao je mrtvo slovo na hartiji onoga dana, kada je Japan objavio Rusiji rat. Apsolutnu potrebu, koju osećamo svi mi bez razlike, da se u Maćedoniji uvedu reforme, upotrebila je Austrija vrlo vešto u svoju korist, tako da je baš onaj vilajet, koji je najvažniji po nju, dodeljen njenoj žandarmeriji, Rusija je dobila Solun, a Italija Bitolj. Sama ta podela pokazuje, da je svaka od tih sila uzela za sebe baš onaj kraj, na koji su u glavnom naperene njene aspiracije, a to u isto doba znači da veliko sile, naročito one koje su najviše zainteresovane na Balkanu, gledaju svaka za se što da očerupaju kad se prva zgodna prilika ukaže.
Ta se prilika možda neće ukazati, ako Rusija brzo bude bila gotova s Japanom; ali ako — kao što na žalost izgleda — taj rat potraje poduže, onda će, ako niko drugi, Austrija sigurno pokušati, da se na svoj račun naplati. Sve one izjave njezinih ministara, da se Balkan mora ostaviti balkanskim narodima, da Austrija nikakve druge politike nema, do da potpomaže mirno razvijanje balkanskih naroda, sve je to luk i voda. Sve je to samo jedna šuplja, propala fraza, kojoj i deca treba da se smeju!