G. Sveti Simiću, jednom od glavnih urednika „Samouprave“ desio se pre neki dan jedan čudan slučaj. Bio je tužio „Novu Zastavu“ što su mu rekle, da je prodao Dečane i načinio ne znam kakav deficit dok je kao konzul bio u Turskoj, pa je pred sudom, kad je došao dan ročištu, najedared video nekakvog bednika, koji je bajagi pisac tih uvredljivih članaka i beležaka. Pravi pisci, koje g. Simić, sudeći po jučerašnjoj belešci o tome u „Samoupravi“, dobro poznaje, nisu došli da odgovaraju, nego se pojavio nekakav čovek, koji očevidno nikakve veze s pisanjem u „Novoj Zastavi“ nema i koji je samo tu da kad ustreba leži u apsu za druge. Videći to, g. Simić je odustao od tužbe; nije hteo da nevin čovek strada i otišao je iz suda očevidno još više ljut na one, koji, pošto su mu naneli ljagu, podmeću drugoga, i izvlače sebe od svake odgovornosti, gotovi da isto tako i ubuduće rade.
Pa ipak g. Simić nema pravo da se ljuti. Ne velimo mi, da su oni ispadi protiv njega povodom Dečanskog pitanja opravdani — da tako mislimo, tako bismo i pisali, već odavno — ali smo uvereni, da g. Simić nema pravo da se ljuti što drugi izlaze na sud da odgovaraju, a ne oni, koji su lično te stvari pisali ili ih inspirisali.
Otkako kod nas Srba ima političke borbe i novina, koje svojim držanjem dolaze u opasnost da budu optuživane, uvek je postojala praktika, da u datom trenutku, kad dođe vreme da se ide u aps, uvek izađe neko sasvim treći pred sud i kaže, da je on pisac one stvari za koju se list optužuje. Tako se kod nas postepeno razvila specijalna profesija odgovornih urednika, zanat koji inače nigde na svetu ne postoji; tako su i za celo držanje pojedinih radikalnih listova u prošlosti, kad god su ih reakcionarne vlade optuživale, većim delom odgovarali neki opskurni, ni krivi ni dužni ljudi. Znamo mi, da su te krivice bile sasvim drukčije prirode; znamo i mi da je moralo tako da se radi, da bi politički borci mogli ostati u slobodi i nastaviti započetu borbu protiv onih, koji su gazili i narodna prava i listove, koji ta prava brane — ali kad se već jednom, ma i iz najopravdanijih razloga, dopusti, da za jednu krivicu drugi neko odgovara, a ne pravi pisac, onda niko ne treba da se čudi, ni da se ljuti, što se nesavesni ljudi istom tom praktikom koriste za svoje lične napade najružnije prirode.
G. Sv. Simić nema pravo da se ljuti još i iz jednog drugog razloga. „Samouprava“ ima danas dva glavna urednika: obojica su viđeni ljudi, narodni poslanici, stari novinari, pa ipak ćete, ako pogledate potpis u listu, videti, da je odgovorni urednik neki g. Nikola Jevr. Damjanović. Čast i poštovanje tome gospodinu! Mi ga ne znamo, ne zna ga svakako niko ni u radikalnoj partiji. Zašto su onda gospoda Simić i Prodanović glavni urednici, a g. Nikola Jevr. Damjanović odgovorni urednik? Zašto da oni rade, a on da potpisuje?
Setite se međutim da „Samouprava“ u malo jesenas nije bila tužena zbog publikovanja rada na jednoj tajnoj sednici Narodne skupštine. Tako je upravo trebalo da bude i predsednik Skupštine, na pitanje jednog poslanika, rekao je otprilike da će to i učiniti. Što on to nije učinio, druga je stvar; mogao je i učiniti i onda bi mi svi prisustvovali ovoj interesantnoj sceni: Gospodin Nikola Jevr. Damjanović izlazi pred sud da odgovara za krivicu koju nije učinio; on niti je poslanik, niti je mogao znati šta se na toj tajnoj sednici desilo; u svakom slučaju on to nije pisao, kao što verovatno uopšte ništa u „Samoupravi“ i ne piše, a ipak bi morao da odgovara i morao bi da ide u aps, ako ga sud osudi, baš kao i onaj bednik prekjuče u ime „Nove zastave“.
Pokraj svega toga, g. Sv. Simić ima pravo: krajnje je vreme, da danas, kad više nema onako zaoštrene političke borbe, u svakom listu za sve odgovara onaj, koji u njemu piše ili koji je u njemu najmerodavniji faktor. To iziskuje poštenje i ugled naše štampe. Beskorisne i odvratne lične stvari, koje danas po našim listovima cvetaju, iščezle bi onda jednom za svagda.