Juče se krenulo s Kalemegdana oko 3.000 radnika u Topčider, s crvenim zastavama u ruci, pevajući i svirajući Marseljezu. Išli su da proslavljaju prvi maj, praznik rada.
Istina, čudnovato malo izgleda, što se kaže, da je to bila proslava prvog maja, kad se zna, da smo mi po našem kalendaru, još u aprilu. Niko u nas ništa ne računa po novom kalendaru, pa ni radnici; specijalno za ovaj slučaj oni su to učinili, hoteći valjda na taj način da istaknu svoju solidarnost sa drugovima na zapadu. Niko im za to ne zamera, niti treba da zamera, utoliko manje, što su svi radnici svojim mirnim i korektnim držanjem pokazali, da su svesni i svojih prava i svojih dužnosti.
Može čovek i da ne bude socijalista, pa da ipak uviđa, ako hoće pošteno da misli, da su zahtevi naših radnika u osnovicama svojim i opravdani i ostvarljivi. Srbija nije industrijska zemlja, u njoj gotovo i nema fabrika, koje svuda liferuju milione proletera, pa je zato utoliko lakše voditi brigu o našem radničkom staležu i ispuniti mu ono što traži. Jer — to se slobodno može reći — nigde u kulturnom svetu radnici ne stoje tako bedno kao kod nas. Najosnovnija prava njihova, prava koja ima i koja treba da ima svaki čovek, pogažena su našim opštim nemarom. Ništa se za ovo vreme otkako nova Srbija postoji još nije učinilo za njih iako oni odista ne traže ni blizu ono, što traže socijaliste drugih zemalja.
Oni traže, da se radno vreme skrati ili da se bar zakonom efektivno odredi i imaju pravo što to traže, jer kod nas u tom pogledu vlada najveća anarhija. Niko ne vodi računa koliko ko radi i koliko je dopušteno da radi. Čitave klase radnika, čak i državnih primorani su, za parče huda hleba, da rade po 16, 18 pa i 20 sati dnevno poneki put.
Oni traže da se osiguraju od nesrećnih slučajeva koji bi ih u radu zadesili i imaju pravo što to traže, jer i to je jedan od najbitnijih uslova za poboljšanje njihovih jada.
Oni traže, da se žene i deca po radionicama obezbede od strahovitog eksploatisanja i imaju pravo što to traže. Ni žena ni dete ne može da radi onoliko koliko odrastao čovek; kod nas bajagi postoje neke odredbe o tome, ali kao i mnogo štošta drugo samo na hartiji.
Oni traže da im radionice budu koliko-toliko higijenski udešene i imaju pravo što to traže, jer zbog rđavih radionica radnici naši nisu ništa drugo do kandidati za groblje.
Oni traže opšte pravo glasa i imaju pravo što to traže; slobodoumna demokratska zemlja, kakva je danas Srbija moraće to pravo dati pre ili posle.
Da, oni imaju pravo što sve to traže, jer veći deo tih njihovih zahteva ostvareni su čak i u zemljama, koje svojim državljanima uopšte daju mnogo manje političkih sloboda, nego što ih imamo mi. Nema sumnje, radnici će docnije, kad im se jednom bude sve ovo ispunilo, tražiti i drugih povlastica, koje možda neće biti sve ovako opravdane, kao ove, koje danas traže, ali to ne sme da znači, da im se sadašnji njihovi umesni zahtevi ne treba da ispune.
Oštra politička borba koja se za poslednjih 25 godina vodila u Srbiji konačno je dovršena pobedom slobodoumnih načela. Vreme je sad, da se na kulturnom polju učini nešto, ako se hoće da se spreči borba staleža, koja je još mnogo strahovitija no ma kakve političke borbe na svetu.