„Politika“ br. 73. donela je članak jedan O našim kulturnim i dobrotvornim ustanovama. U analizi tih ustanova i njihova napredovanja našlo se: da se „vlast, htela ne htela mora da očeše o svaku ustanovu“ i da se „dešava, da vlast i bez poziva i bez izazivanja prilazi tim ustanovama“, i da je tako „svojim autoritetom i svojim ogromnim sredstvima u stanju da privatnu inicijativu potpomogne, kao i da joj vrlo odmogne.“
Protivu ovih opštih pogleda ne može se imati ništa; i njih radi, nisam ni ja nameran da polemišem, ni sa piscem gornjega članka i ni s kim u opšte, pošto dobro pojimam granice, koje su između „vlasti“ i tako zvane „privatne inicijative“, kojoj doista valja ostaviti slobodan polet, da bi se začinjala, održala i napredovala.
No u pomenutom članku navedeno je i nekih desetak primera, posle kojih se dolazi do zaključka da „privatna inicijativa u nas malaksava, samo za to, što je vlast u glavu tuca“.
Jedan od tih primera, onaj pod br. 9 u članku navedenom, ustavio je, posle neke četiri godine od kako se desio, na sebi moju pažnju, kao bez sumnje i pažnju čitalaca „Politike“. No, da navedemo taj primer doslovice, kako je u pomenutom članku iznesen:
„Dom sirotne dece, veli se tamo, podiže se kao retka ustanova u nas. Društvo podigne zanatsku školu — za sada jedinu takvu u Srbiji. Dobija pomoć od Klasne Lutrije. Ta mu se pomoć 1900 god (g. Živan Živanović) oduzima, jer mu škola dobro napreduje.“
Kao da se polagalo na to, da se u gornje vrste naročito unese i moje ime, kao tad. ministra, pod kime se to desilo. I protivu toga nemamo išta, i ako nam se ne čini da je to isticanje slučajno. No, u pogledu na samu stvar o kojoj je reč, kazato je vrlo malo, da bi’ ta — obustava pomoći — bila dovoljno objasnjena, a ipak dovoljno da se loše razume.
To mi je dalo opravdana povoda, da uvaženom uredništvu „Politike“ stavim na raspoloženje ovo objasnenje, a ono je vredno opšte pažnje kako ni čitaoci „Politike“, ni javnost u opšte ne bi ostala u zabludi o motivima, koji su oko polovine 1900 godine doista presudili: da se obustavi davanje pomoći „zanatskoj školi“, koja je kao radionica i onde bila i sasa je uz dobro poznatu nam ustanovu, koja nosa naziv: Dom sirotne i napuštene dece, i koja, kao takva, nije jedino upućena na onu pomoć, koju je kroz nekih devet godina (od drugog polgođa 1891 do zaključno prvog polugođa 1900) uživala od Klasne Lutrije.
Odmah imam da izjavim: da Ministarstvo nar. privrede nije navlastito uzelo inicijativu da oduzme ovu pomoć, niti bi čak to učinilo. Pitanje je ovo posredno pokrenuto zahtevom g. Ministra vojnog, da se iz Klasne Lutrije dade pomoć i drugoj, vojno-zanatskoj školi u Kragujevcu. Tako postavljeno pitanje nije se više moglo obići, i podležalo je, po tom oceni Upravnog Odbora Klasne Lutrije, i najposle je, prema odredbama zakona, o svemu rešio Ministarski Savet, tako: da se dade pomoć vojno-zanatskoj školi u Kragujevcu, ali da se obustavi zanatskoj radionici Doma sirotne dece na Vračaru.
Razlog za ovakovo rešenje bio je prost i ležao je u iscrpelosti Klasne Lutrije i nemogućnosti da na sve potrebne strane daje obilatu potporu. Imajući tada, kao na žalost i sada, da daje za klaničnu prugu skoro ceo anuitet, u nekih 150.000 dinara godišnje, Klasna Lutrija nije tada bila u stanju i da zadovolji opravdan zahtev g. Ministra vojnog, da se pomogne jedna takođe napredna i korisna zanatska škola, i da se održi pomoć zanatskoj radionici na Vračaru. Jedno se drugim, dakle, moralo žrtvovati.
Ministru nar. privrede nije ostalo ništa više, no da akceptira ovo stanje stvari, i da mu dade izraza u svom predlogu Ministarskom Savetu, koji je doneo gornje rešenje. Na žalost čujem: da je Klasna Lutrija i vojno-zanatskoj školi još od pre dve godine, obustavila određenu pomoć, ne mogući je isplaćivati. Ta bi sudba, po svoj prilici i bez gornjeg rešenja, stigla i zanatsku radionicu Doma sirotne dece, kao što i samo to rešenje nije posledica ničije lične neraspoloženosti, već je bilo izlaz iz jedne nužde.
Cenjeno je sa svake strane, dok se prišlo ovakom rešenju. Uzimati su u obzir razni, često znatni legati, darovani Domu sirotne dece, koja su glavna radna snaga u radionici. Cenjena je i privrednost same radionice, koja se javlja i kao preduzimač u poslovima stolarsko-bravarskim, tako, da je u to vreme, 1900 god., ta radionica formalno optužena od strane beog. stolarsko-bravarskog esnafa, kao nedopušten konkurenat pri javnim građevinama i znatnim preduzećima. Ta radionica tako su se žalili izaslanici esnafa i lično i napismeno Ministarstvu nar. privrede, ne plaća ni poreza ni prireza, bije domaće zanatlije, koji su svim tim opterećeni, kao i skupom radnom snagom i kirijom na radnje; jednom reči, po mišljenju esnafa, radionica doma pa Vračaru, celim svojim radom, izlazila je iz okvira škole, za koju se smatra, i kao takova blagodejanje uživa, i postala je preduzimač na veliko.
Najposle, pri donošenju gornjeg rešenja cenjeno je i to: da je ista zanatska radionica, počev još od 1891 pa do 1900 godine dobila, od Klasne Lutrije preko sto i trideset hiljada dinara (tačno: 131.245. din.) — suma, za naše prilike, bez sumnje dovoljna da se jedna takva privatna škola, zasnuje, podigne, unapredi i na snagu stane. A da je ta znatna pomoć bila uspešna za opstanak njen, svedoči njeno postojanje i sad, posle obustave gornje pomoći, kao što celo to stanje stvari ne manje jasno utvrđuje, da i prilikom obustave ove desetogodišnje pomoći vračarskoj zanatskoj školi, niko: ni Ministarski Savet, ni Upravni odbor Klasne Lutriji, pa ni ja, kao tadašnji ministar nar. privrede, nije imao nameru da „privatnu inicijativu — u glavu tuca“!!
Nije nužno, mislim, napominjati: da su onih 130 hiljada dinara, u toku vremena izdatih upravi Doma za sirotnu decu za njegovu radionicu, dati prosto kao poklon, bez ikakva interesa, bez uslova na povratak! Radi bi smo bili videti, druge, ne manje korisne privatne ustanove, kulturne i dobrotvorne, koje bi se i ovde a i na strani, mogle pohvaliti takvom darežljivošću od strane jedne finansijski nejake države, kao što je ovde bio slučaj. I ako bi se javnost imala čime da zabavi u ovom slučaju, to bi još jedino moglo biti interesovanje i države kao darodavca kao i građanstva, koje prema ovom zavodu ne izostaje od države: na što je i kako utrošen sav ovaj novac?
Da li je država preko budi kojeg svog organa ovo htela da dozna, i da li misli to činiti, nije, naravno, predmet ovih obaveštenja, koja imaju samo svoj postavljeni cilj, izazvat pomenutim člankom u broju 74. „Politike“. S toga se nadam, da će ova objasnjenja naći mesta u tom uvaženom listu, već i s toga, što dodiruju jedno pitanje od širega interesa i opšte važnosti.
— 20. aprila 1904 god. U Beogradu.
Živ. Živanović, član Drž. Saveta u penziji.