Glasovi o austrijskom spremanju, koji su jedno vreme bili umukli, javljaju se poslednjih dana opet u većoj meri. Sigurni ljudi, koji dobro znaju sve što se radi, javljaju da se u celoj Bosni, Hercegovini i jednom delu Sandžaka užurbano vrše vojne pripreme, da se vojska gomila, strategijski putovi opravljaju, magacini pune hranom i municijom, privatne zgrade uzimaju pod kiriju za bolnice, i popisuje tegleća marva, a da u isto doba austrijski generalštabni oficiri javno i tajno putuju po krajevima, u kojima bi došlo do sukoba, ako Austrija zbilja krene na jug.
Svi ti glasovi, ma da su apsolutno autentični, izgledaju čudni, kad se uzme u obzir, da je sultan, posle dugog protivljenja i odlaganja, na kraju krajeva ipak u glavnome pristao na predložene mu reforme, da je pustio evropsku žandarmeriju u Maćedoniju i da je Austriji dodeljen baš onaj kraj, koji je ona zahtevala. Osim toga bugarsko-turskim sporazumom otklonjena je, bar donekle, opasnost sukoba između te dve države, ustanak je prestao ili bar odložen za neizvesno vreme — jednom reči, sve pokazuje, da u ovom trenutku nema nikakvih izgleda da će se na Balkanu mir narušiti, a Austrija se međutim ipak sprema kao da je rat na pragu. Zašto?
Odgovor nije lak. Nema apsolutno nikakve verovatnoće, da bi Austrija, u slučaju da ustanak ponovo bukne, dobila od velikih sila mandat da uđe u pobunjene krajeve i da uvede mir. Ma da bi može biti, Engleska pristala na to, nijedna od drugih velikih sila ne bi: Francuska iz obzira spram svoje saveznice Rusije i prijateljice Italije, Nemačka što, osećajući se i inače usamljena, ne bi htela da dira u Rusiju, kojoj bi ona, po svima znacima sudeći, htela što više da se približi, otkako je englesko-francuskim i francusko-italijanskim sporazumom trojni savez izgubio svu svoju političku vrednost. Italija ne bi ni u kojem slučaju pristala da se takav mandat da Austriji već zbog toga, što i ona smatra da ima životnih interesa na Balkanu i što bi ti interesi onda bila ugroženi; o Rusiji i da ne govorimo, celo njeno držanje svedoči, da ona ni u kojom slučaju ne bi više htela da padne u istu pogrešku, koju je jednom učinila, dopuštajući da Austrija okupira Bosnu i Hercegovinu.
Kad dakle nikakve mogućnosti nema da Austrija dobije taj mandat, zašto se onda sprema? Da sama na svoj račun objavljuje iz zavojevačkih namera rat Turskoj, na to ona i ne misli, niti je ikad mislila, jer bi taj rat u svakom slučaju doveo u pitanje ceo njezin opstanak; izgleda dakle, da se ona onako u ludo sprema, bez ikakvog smisla i računa.
Pa ipak nije tako. Iz iskustva već znamo, da ona celu svoju spoljnu politiku vodi vrlo dosledno, s napred izračunatim planom; ovo dakle nesmišljeno i besciljno spremanje samo je prividno; u samoj stvari ono ima, kao i svo drugo, što se u Beču radi, svoga smisla.
Očevidno je, da Austrija posmatra razvitak rata na krajnjem Istoku; od ishoda njegovog zavisiće i njeno držanje, ali ma kako se taj svršio, ona će u trenutku, kad se budu počeli pregovori za mir, gledati da izvuče koristi za sebe. Pretpostavimo — što je neverovatno — da Rusija bude definitivno pobeđena od Japanaca; Austrija bi tada, kao i mnoge druge evropske side, gledala da iz te Rusijine slabosti što dobije; sve druge države uzele bi gdegod u Aziji po koji komad zemlje, kao što bi i Japan naravno dobio najveći deo; Austrija bi ovde na Balkanu, tada po pristanku sviju ostalih sila, sigurno nešto dobila. Ako naprotiv Rusija pobedi i, naravno uzme za sebe, kao rezultat te pobede, Mandžuriju i Koreju, a možda i što više, onda bi na prvom mestu Austrija tražila od nje kompenzaciju za svoje mirno držanje za vreme rata. Tu kompenzaciju onda samo na Balkanu može dobiti, pošto kolonija nema. Da li bi Rusija pristala na to, ne može se unapred reći, Austrija bi u svakom slučaju tražila. Naravno da bi se ona postarala, — a to joj je vrlo lako — da u tom trenutku bukne kakav nov ustanak u Maćedoniji, Arnautluku ili Staroj Srbiji. Time bi onda njena intervencija dobila i jedno, ma i prividno, opravdanje.
Eto to je jedino mogućno objašnjenje sadašnjem austrijskom spremanju.