Kad su mu Japanci pre nekoliko dana predložili da se preda, general Štesel, komandant Port-Artura, odgovorio je, da će on i njegova vojska braniti tvrđavu sve dotle, dok i jedne cigle bude na njoj i dok jednog vojnika bude bilo u životu. Uzaman mu je japanski parlamentar govorio, da je to beskorisno prolivanje krvi i da Port-Artur mora pasti, branili ga oni ili ne; uzaman mu je obećavao slobodan prolazak celog garnizona s oružjem i sa svima počastima; uzaman mu je čak i predlagao, što se inače nikad ne radi, da se preda, pa makar se sa svojim trupama pridružio Kuropatkinu i borio i dalje protiv Japanaca — general Štesel je uvek odgovarao: ne ne!
Neće da se preda i ako je u velikoj opasnosti i ako zna, da mora poginuti. Neće da se preda on, neće da se preda vojska, jer svi više vole da izginu, ako se već ginuti mora, no da nanesu tu ljagu ruskom oružju. Zato je Štesel i pitao onog japanskog majora: „Jeste li vi našli gde god u istoriji, da su se Rusi ikada predavali?“
I tako sad opet grme topovi s obe strane, opet ginu toliki ljudi; Port-Artur se i dalje brani kao i pre. A teško je odbraniti se.
Uvidevši, da se u odsudnu bitku s Kuropatkinom ne sme da upušta, ako neće jednim udarcem da izgubi sve, što se dosad računalo kao japanski uspesi, maršal Jamagata ostavio je samo Kurokija u Mandžuriji, a celu ostalu vojsku poveo je prema Port-Arturu. Čulo se najpre, kako je odvojio dve divizije svoje južne vojske i poslao ih tamo; zatim još četiri, pa se onda ništa više nije javljalo, ali je vrlo verovatno, da se cela Nodzuova armija sad nalazi tamo.
To pokazuje, da sada već i Japanci počinju da uviđaju, da su propali njihovi veliki planovi; da osvoje celu Mandžuriju, da uzmu Liaojang, Mugden, Harbin, da razore železnicu, da pobune Kinu protiv Rusa — sve je to sad propalo. I onda pokušavaju da učine bar nešto, da pokažu bar kakav prividan uspeh, kad stvarnih ne mogu da imaju. Hteli bi da uzmu Port-Artur, gledali bi, da se u njemu što bolje utvrde i da onda tu i u Koreji čekaju Kuropatkina i da se brane.
Zato bi i želeli, da port-arturska utvrđenja dobiju u što boljem stanju. Oni znaju vrlo dobro, da će Kuropatkin skoro imati na raspoloženju ogromnu vojsku i da će ih onda svom silom, na celoj liniji napasti. Ako Port-Artur sada potpuno razore, neće ga moći za to kratko vreme, pre Kuropatkinovog dolaska, ponovo podići, jer se moderne tvrđave ne grade za mesec i za godinu dana. Zato neprestano i predlažu Rusima da se predadu.
Adi i Rusi to vrlo dobro znaju. Znaju i oni, da bi posle imali muke oko Port-Artura i zato ga ne dadu. Ako ga Japanci i uzmu, dobiće samo jednu gomilu zemlje, kamenja i ruševina, koja neće imati nikakve odbranbene vrednosti. Nijedan top neće zateći, čitav, nijedan magacin, nijednu kuću, ništa. Tvrđave više neće biti.
Port-arturski heroji znaju šta ih čeka. Možda će još za vremena Kuropatkin otpočeti ofanzivu, a možda i neće. U Port-Arturu zbog toga ne računaju na njega, jer znaju, da on mora da radi onako, kako je po Rusiju najbolje, pa makar oni i poginuli. Zato i jesu spremni na sve. Poslali su u poslednje doba iz grada žene, decu, starce, sve što ne može da nosi oružje. Oni što su ostali hoće da se biju i da ginu. Hoće da pokažu celom svetu, kako Rusi umeju da mru.
U toj strašnoj tragediji, kojoj možda u ratnoj istoriji sveta nema ravne, sada nastaje peti čin. Dvadeset hiljada ljudi, od kojih je već jedan dobar deo ranjen ili poubijan, ima da se bori protiv sto pedeset hiljada. Napadaju ih s mora i sa suva i danju i noću, a oni se ipak junački i veselo brane. Top odgovara topu, junak junaku, ceo svet gleda taj užasni duel.
Kako bude da bude, dok Rusija ima takvih vojnika, kao što su port-arturski heroji, dotle će njena zastava visoko da se vije, sve dotle će ona biti najstrašnija vojnička sila na svetu.